KOLOMAN BEDEKOVIĆ

KOLOMAN BEDEKOVIĆ U SVJETLU OBITELJSKOG ARHIVA

Obitelj Bedeković pripada hrvatskom praplemstvu, a korijeni obiteljskog stabla sežu sve do 13. stoljeća. Prema predaji obiteljska se povijest vezuje uz kumanskog vojvodu Kutena, kojeg je ugarsko-hrvatski kralj Bela III. zajedno s 40 000 ljudi naselio u Potisju. Godine 1241. nezadovoljno ugarsko plemstvo pogubilo je kumanskog vojvodu, a njegove sinove, Tomu, Ivana, Kristofora, Pavla i Stjepana othranio je i odgojio na svome dvoru Bela III. Najstariji, Toma, bio je vesprimski kanonik , biskup vacki, a obnaša i čast magistra i osobnog notara kralja Bele III., dok je Ivan varaždinski župan.

Zbog zasluga u ratu s Tatarima, braća 1265. godine dobivaju zemlju na području Kalnika u tadašnjoj Križevačkoj županiji. Godine 1267. dobivaju, uz posjed Bugonu u Zaladskoj županiji, i zemlju Komor u Varaždinskoj županiji. Upravo će ovaj posjed dugo vremena biti sjedište obitelji u Hrvatskoj, pa će po njemu i nositi predikat “de Komor”.

Neprekidni genealoški slijed obitelji moguće je pratiti od prve polovice 15. stoljeća kada će Benediktu od Komora i njegovim sinovima biti priznato pravo na posjed Komor koji su dobili darovnicom iz 1267. godine. Na taj je način Benedikt de Komor ujedno priznat kao direktni potomak magistra Tome. Ovaj se Benedikt u izvorima spominje i kao “Bedek”, pa su se njegovi potomci najprije nazivali “sinovi Bedekovi”, a iz toga nastaje obiteljsko prezime Bedekovići.

Prema genealoškim tabelama koje se čuvaju u Arhivu obitelji Bedeković, odnosno tabelama koje su sastavni dio rukopisa Povijest obitelji Bedeković, koji se čuva u varaždinskom Muzeju, Benedikt je imao osam sinova (Ivan, Nikola, Mirko, Ladislav, Lovro, Henrik, Juraj i Benedikt), od kojih će Ladislav i njegovi potomci osigurati nastavak linije Bedekovića po muškoj liniji sve do 20. stoljeća.

Tijekom povijesti obitelj Bedeković se vrlo razgranala, a njezini posjedi su se povećavali kupovinom, donacijama, ženidbenim vezama. Tako Bedekovići postaju jedna od najimućnijih obitelji u Zagorju i u rodbinskim su vezama s gotovo svim plemićkim obiteljima na tom prostoru. Stjecanje znatnih materijalnih dobara omogućit će polazak pojedinih članova ove obitelji visokih škola kako u Hrvatskoj, tako i u Grazu i Beču. Stoga će od 17. stoljeća pa do kraja 19. stoljeća obitelj Bedeković dati više istaknutih ličnosti u javnom životu Hrvatske.

Jedan od prvih istaknutih osoba iz obitelji Bedeković bio je Ljudevit Bedeković (1610. – 1671.), zagrebački kanonik i katedralni arhiđakon. isticao se svojim propovjedima i najbolji je propovjednik u Zagrebačkoj biskupiji, a naročito ga cijene hrvatski banovi Nikola i Petar Zrinski. Ljudevit Bedeković se bavio i literarnim radom, a postoje mišljenja da je on autor pjesme o smrti Nikole Zrinskog (1664. godine).

U prvoj polovici 18. stoljeća posebno mjesto pripada Ignaciju Bedekoviću. Hrvatski ban Josip Esterhazy imenuje ga 1733. godine kapetanom utvrde Zrinj i Gvozdansko. Ignacije Bedeković pokazuje izuzetnu naklonost i poštovanje prema pisanoj riječi. Kao mecena mnogo je pomogao isusovcu Jurju Mulihu u objavljivanju njegovih radova. O materijalnoj moći Ignacija Bedekovića svjedoči i podatak da ban Karlo Batthyany traži 1743. godine od Ignacija Bedekovića davanje zajma kraljevskoj blagajni.

Baltazar Bedeković, šukundjed Kolomana Bedekovića, najprije obnaša dužnost podžupana Županije Varaždinske, vrhovnog župana Zagrebačke i Križevačke županije, podbana, kraljevskog savjetnika i protonatora Hrvatskog kraljevstva. Godine 1839. ženi se Helenom Rozalijom Somogy, koja mu donosi u miraz imanje Jalžabet, Martijanec, Gotalovec i Granje. Godine 1740. Baltazar Bedeković dobiva od kralja Karla VI. u posjed imanje Szent Marton u Mađarskoj. Baltazar je imao petoricu sinova među kojima naročito mjesto pripada učenom isusovcu Kazimiru Bedekoviću, koji je objavio niz teoloških i filozofskih rasprava.

U prvoj polovici 18. stoljeća djeluje i pavlin Josip Bedeković, poglavar samostana ovog reda u Križevcima, Sv. Heleni kraj Čakovca i Remetama kraj Zagreba. Osim što je 1738. godine dao obnoviti crkvu u Sv. Heleni, a zatim i sagraditi crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, napisao je i 1752. objavio djelo o životu i krepostima sv . Jeronima: “Natale solumn S. Hieronymi…”.

U drugoj polovici 18. stoljeća svojim se djelovanjem ističu otac i sin, Nikola i Franjo Bedeković. Nikola Bedeković, bio je podžupan Zagrebačke županije, kraljevski savjetnik i prisjednik Banskog stola u Zagrebu.

Nikolin sin Franjo Bedeković Komorski istaknuo se u radu oko uređenja modernoga hrvatskoga urbara, koji je donesen 1780. godine, a objavila ga je kraljica Marija Terezija. Josip II. ga imenuje dvorskim tajnikom, a uskoro i savjetnikom Ugarske dvorske kancelarije u Beču. U zajedničkom ugarsko-hrvatskom parlamentu odlučno će se oduprijeti pokušaju Mađara da se saborski zapisnici pišu samo mađarskim jezikom, dok se latinsko izdanje imalo smatrati neslužbenim prijevodom.

U Beču Franjo ostaje do 1808. godine kada ga je kralj Franjo I. imenovao najprije administratorom, a zatim i velikim županom Križevačke županije, te ga naposlijetku
odlikje redom sv. Stjepana i 1822. mu podijeljuje barunstvo, pa je tako Franjo Bedeković Komorski osnivač barunske grane Bedekovića Komorskih.

I Franjin sin, Ljudevit Bedeković istaknuti je hrvatski političar i aktivan sudionik u Hrvatskom narodnom preporodu. U javni život stupa kao bilježnik Križevačke županije (od 1809. – 1825.), zatim je upravitelj (od 1825. – 1827.) te naposljetku i veliki župan. U razdoblju između 1809. godine i 1825. godine bio je prisjednik više sudbenih stolova, i to u Zagrebu te Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji, a zatim je punih deset godina bio i prisjednik Kraljevskog ugarskog stola u Budimu (1828.-1838.). Godine 1838. kraljevskom je odlukom imenovan drugim potkancelarom u Kraljevskom ugarskom dvorskom vijeću. Član je poslanstva Zagrebačke županije koje je 1814. godine pošlo kralju Franji II. u Beč u povodu zahtjeva da se Hrvatskoj vrate prekosavska hrvatska područja koja je okupirala francuska vojska u doba Napoleona.

Prije i nakon toga razdoblja bio je u više mandata i zastupnik Varaždinske županije u Hrvatskome saboru. Ljudevit Bedeković se pridružio i politici hrvatskog preporoda te je zajedno s vođama preporoda radio i na utemeljenju hrvatskih preporodnih ustanova. Bio je i predsjednik hrvatskoga saborskog odbora koji je u jesen 1847. godine izradio i prijedlog radi konačne promocije hrvatskoga jezika kao službenog, umjesto latinskoga jezika. Smrću Ljudevita Bedekovića 1854. godine izumire mirkovečka, barunska grana, ove obitelji.

Koloman Bedeković (Jalžabet, 13. 10. 1818. + Hinterbrühl kod Beča, 10. 08. 1889.) posljednji je muški potomak varaždinske grane Bedekovića. Njegov je otac Fridrik/Miroslav Bedeković kraljevski savjetnik i član komisije za uređenje pučkih škola u Varaždinskoj županiji, a majka Julijana Bedeković, rođena inkey. Upravo će Miroslav Bedeković, djelomice rodbinskim vezama i nasljeđem, a djelomice otkupom doći početkom 19. stoljeća u posjed cjelokupnog jalžabetskog vlastelinstva, te poduzima brojne mjere za gospodarsko uzdizanje ovog obiteljskog posjeda.

Na jalžabetskom vlastelinstvu je 13. listopada 1818. godine rođen Koloman Bedeković koji školovanje započinje u Varaždinu, a studij prava pohađa u više ugarskih gradova. Nakon povratka u Hrvatsku obnašao je visoke činovničke dužnosti. Najprije obavlja službu začasnog podbilježnika Zagrebačke županije (1839. – 1842.), potom je prisjednik Sudbenog stola u Zagrebu, a zatim odlazi u kraljevsku ugarsku dvorsku kancelariju u Beč. Nakon dolaska bana Josipa Jelačića zahvalio se na službi i otišao u Mađarsku. U Hrvatsku se vraća 1850., ali se u doba Bachova apsolutizma (1851. – 1859.) ne bavi politikom, već se povlači na jalžabetsko vlastelinstvo.
Nakon obnove ustavnog stanja(1860.) ulazi u politički život, pa je i član Banske konferencije (1860/61.) koju je sazvao ban Josip Šokčević. istodobno, izabran je i za podžupana Varaždinske županije. Tri je puta kao kandidat Kotara Varaždinsko-topličkog izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru (1861., 1865., 1867.), a nakon toga u više je mandata virilni član. Pripadnik je Unionističke stranke, te se u radu Hrvatskog sabora ističe kao pristaša nagodbe i što jačih veza s Ugarskom. U siječnju 1868. godine Koloman Bedeković postaje jedan od najaktivnijih članova regnikolarne deputacije, koja je sklopila Hrvatsko-ugarsku nagodbu. U međuvremenu je Koloman Bedeković imenovan upraviteljem Varaždinske županije i tu čast obnaša od 1867. do 1869. godine. Kao zastupnik u Hrvatskom saboru Koloman Bedeković je održao niz zapaženih govora u kojima se zalaže za narodno jedinstvo, jer će se samo na taj način obraniti ustavna prava hrvatskog naroda.

Zbog njegovih zasluga kod sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine Koloman Bedeković je imenovan prvim hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim ministrom zajedničke vlade u Budimu. Nakon pada bana Levina Raucha imenovan je banom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1871. – 1872.). U vrijeme vlade bana Ivana Mažuranića ponovno je imenovan hrvatskim ministrom zajedničke vlade u Budimpešti i tu je dužnost, s kraćim prekidom 1883. g., obnašao sve do svoje smrti.

Koloman Bedeković je bio i istaknuti mecena hrvatske prosvjete i kulture, a vrlo je aktivan i na polju gospodarstva. Osobito se zauzimao za osnivanje i razvoj pučkih škola u Hrvatskoj, a novčano pomaže i brojna humanitarna i dobrotvorna društva u zemlji, posebno na području Varaždinske i zagrebačke županije. posljednje počivalište Koloman Bedeković će pronaći u rodnom Jalžabetu, na mjesnom groblju na kojem je upravo on dao 1869. godine podići obiteljsku grobnu kapelu.